GMO zakon

Tiho, brzo i u pozadini, gotovo kradomice, uz 100 glasova “za” te 2 “suzdržana, donesen je konačni Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama zakona o GMO, u hitnom postupku. Riječ je o usklađivanju nacionalnog zakonodavstva s propisima Europske unije. Tužna je to stvar kada se o budućnosti na ovakav način i preko-koljena tehnikom donose ključni zakoni o hrani, pa makar i bili samo usklađivanje, jer nije riječ o efemernoj stvari, niti je usklađivanje s propisima EU domaća zadaća prepisivanja. Usklađujemo bez pogovora, bez rasprave i bez mogućnosti stava – referendum anyone?

Stranke vladajuće politike uvjeravaju da će Hrvatska ostati zemlja bez GMO, skeptici optužuju da se vrata GMO-u otvaraju ovakvim zakonom, treći se protive hitnom postupku i pozivaju na kvalitetniju i dužu raspravu.

Ono što u cijeloj stvari izmiče iz središta interesa javnosti je jednostavno pitanje što je nama zapravo GMO? O tome nema debate, jer u suštini nitko o tome ne želi doista raspravljati. Nije da nema tko, jednostavno nije tema od interesa. Jedno jednostavno pravilo koje bi riješilo mnoga pitanja i dalo polog za budućnost odlučivanja o ovoj temi, ponovno je preskočeno. Ovdje bi ga vrijedilo ponovno navesti:

Zakonski uvesti obavezu deklariranja GMO sastojaka.

. U zemlji u kojoj polja zjape zapuštena u korovu i šikari, gdje stopa uvoza hrane nezajažljivo galopira uvis, doista bi bilo teško naći iole opravdanog razloga za primjenu GMO, kao zbog intenzivnog uzgoja hrane u trećim zemljama gdje je stopa gladi vrlo visoka. Ne kod nas više prolazi deviza “može da bude, ali ne mora da znači”. Razlog je posttranzicijski raspad sustava (u nedostatku boljeg izraza za opis stanja društva u kojem živimo), gdje nije nužno da “jači kači”, već ponekad zapravo jednostavno ignoriramo taj veliki bijeli svijet gdje se nešto dešava, ali nije nas baš puno briga.

fruit-741172_1920

 

Gladni i neishranjeni

Jesmo li doista gladno društvo?

Već jučer su mediji prenijeli dio političkog obračuna iz Sabornice, gdje su se neštedimice pokačili vlast i oporba. Niski udarci, podvale i različite verbalne gadljivosti nisu novo u ovdašnjem političkom životu. Međutim, kada se dotaknu pitanja hrane u kontekstu siromaštva koje je mjera uspješnosti neke vlasti, onda stvari postaju ozbiljne i ne mogu biti blato kojim se nabacuje. Dostojanstvo ljudi u bijedi je dragocjena stvar, tako lako političari posegnu za njom u namjeri da je zlorabe, a borba sa siromaštvom i vlastitom egzistencijom dovoljno su teški i bez toga da tu još i oportuni političari upregnu i hoće podjarmiti za svoje ciljeve. U najmanju je ruku neprimjereno čovjeku s plaćom i privilegijama saborskog zastupnika govoriti i samo prazno govoriti u ime onih koji nemaju takve privilegije i prava, a da taj govor ima za cilj umanjiti vrijednost protivničke političke opcije.

Također nije dobro slušati od premijera da, makar i u kontekstu odgovora na provokaciju, govori kako o gladi u ovoj zemlji ne treba govoriti. Jer pitanje gladi ovdje je sve samo nije riješeno. One organske gladi, osnovne, životne, egzistencijalne gladi za hranom, jelom i pićem. Da, imamo pučke kuhinje, ali nisu svima dostupne. Imamo i socijalnu skrb, pa nisu svi socijalno egzistencijalno zbrinuti. Imamo zakone za one ugrožene i hendikepirane, inkluzija treba biti na djelu a ne isključivanje, ali opet imamo onih kojima treba inkluzija, koji jesu isključeni.

Sad, prehrana, glad, siromaštvo. To su pitanja za cijelo društvo, ne samo za birane političke zastupnike. Kada političari govore o prehrani, onda smo tu na nejasnom teritoriju značenja. Kako bi odijelili, trunili, raščlanili žito od kukolja, da metaforu do kraja upotrijebimo, valja razlikovati stvarne činjenice od političke igre.

Yes, man

Slažem se i potpisujem ovaj dio premijerove izjave:

“…glavni problem je kao i u drugim državama obilje loše hrane, obilje kalorične hrane, obilje dostupne hrane.”

Kao rješenje, može se primijeniti na koristan način fiskalna politika. Pozvao sam prije tri godine (i još uvijek pozivam) na smanjenje PDV-a na hranu, konkretno na voće i povrće. Tada bi hranjiva i kalorično neopterećena hrana postala dostupna, ili bi se barem otvorio prostor za takvo nešto. Ni to nije moguće preko noći, ali možemo li se svi složiti oko toga? Koliko vremena nam treba da to provedemo u stvarnost?

No, man ..

Ne slažem se s ovim dijelom:

“Prema tome, nemojmo govoriti da danas ljudi u Hrvatskoj gladuju. ”

Zapravo, mislim da je ono što nam treba suprotno. Hajdemo govoriti o pitanju da li ljudi danas u Hrvatskoj gladuju, hajdemo govoriti o onome čega su zapravo gladni, u prehrambenom kontekstu: malnutricija kompletnih proteina, vitamina, minerala, “omega” esencijalnih masti, integralnih namirnica, fitokemikalija. Hoće li to Vlada, Sabor, oporba, političke stranke ili referendum riješiti? Hoćemo li čekati Ministarstvo (kojegod – wassever) ili lokalnu vlast da to riješi?

Subdeficit, partikularni deficit i kronični deficit bilo koje od 70 esencijalnih hranjivih tvari je poguban na dugi rok za bilo koju populaciju. Uravnotežena i raznolika prehrana (i kompletna i redovita i umjerena) u suprotnom ostaje kao loš vic na deklaracijama dodataka prehrani, a recepti za lijekove i troškove računa bave se realnim, groznim posljedicama.
Možemo se smijati političarima danas (ovim i onim), ali što ćemo kupiti/uzgojiti/dobiti sutra ne ovisi o njima nego o našem izboru.

Danas sam ujutro vidio rukom napisan papir na kojem je stajala obavijest o prodaji neretvanskih mandarina u našem kvartu. Moj izbor je bio odmah kupiti kašetu. To je količina od 10 kg, po cijeni od 3 kn za kilogram. Novac ravno u ruke proizvođača, svježe, domaće mandarine u ruke potrošača. Prodali su pun kombi. Sve. Nema puno takvih trenutaka, li čovjek je sretan i zadovoljan kada svjedoči takvom nečemu i može sudjelovati.

I o tome je ovdje riječ, o djelovanju o akciji, u punoj društvenoj širini. Više dobrih djela, više korisne akcije za goruće probleme, da bi se o njima čim prije prestalo pričati.

Vijest objavljena na T-portal.hr 13.11.2014.