Nutricionistički pregled 2014.

Novosti bez potrebnih promjena

Pronjuškamo li malo po protekloj 2014. godini, prvoj koju je Hrvatska proživila kao punopravna članica EU, naizgled punoj novosti i promjena, malo se od onoga što bi uistinu vrijedilo promijeniti u prehrani društva i na tržištu hrane ostvarilo. Zato, po uzoru na one bankarske pitijske prognostičke analize, evo jednog pogleda unatrag koji govori o tome što nas čeka gledajući unaprijed.

Uvoz hrane nesmetano je nastavio rasti, tako da se nastavlja nepovoljni trend daljeg smanjenja udjela domaće hrane, a povećanja uvozne hrane. Nije jedini uzrok širenje stranih trgovačkih lanaca odnosno sve manjeg udjela domaćih trgovačkih lanaca na tržištu, nego i nastavak pada domaće proizvodnje hrane. Za posljedicu imamo rastući deficit domaće ponude, što sužava kvalitetu izbora i okreće nas povećanju rizika kupovine robe lošije kvalitete. Pojava trgovina orijentiranih isključivo na OPG domaće ponuđače hrane ima neizvjesnu sudbinu, uz snažni pritisak cijena i nepovoljno fiskalno okruženje maksimalnog PDV na hranu. Veća konkurentnost na tom polju bi potakla snaženje ponude i širenje dostupnosti, što bi moglo rezultirati kvalitetom na planu ponude i potražnje, za snažniji razvojni moment domaćoj poljoprivredi i ostalim proizvođačkim prehrambenim granama na domaćem tržištu.

Također, usporeno, ali ipak se nastavlja snažan inflatorni trend pekarske ponude, s ekspanzijom broja prodajnih mjesta ali s (pre)malo novih kvalitetnih pekarskih proizvoda, poput proteinskih krekera, primjerice.

Promjena ponude na tržištu hrane

Evo, potrudio sam se, nadam se da je dovoljno zakukuljeno rečeno. Prevedeno – sve je teže pronaći pravu hranu zbog sve slabije ponude domaćih proizvoda, zato što se kod nas hrana sve više uvozi i prodaje a sve manje proizvodi. Oni koji proizvode hranu kod nas, muku muče s plasmanom, jer velikim stranim trgovačkim lancima nije u interesu prodavati domaće proizvode nego jeftine visokoprofitne proizvode iz vlastitog asortimana. Kako smo mi mala zemlja s malim proizvodnim kapacitetima, tako naši proizvođači nemaju načina  natjecati se cijenom i uglavnom nemaju pristupa policama supermarketa.

Svaka monopolizacija ima svoj odgovor, tako je, zasad u malom omjeru, primjetan pokušaj odgovora domaćih proizvođača i njihovo interesno okupljanje kroz male trgovine hrane isključivo iz domaćih OPG (obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo) To je urodilo svojevrsnim odgovorom malih trgovina hrane koji se orijentiraju na ponudu OPG i male proizvođače. Zasad taj trend vidim u Zagrebu, gdje se otvaraju trgovine poput Greencajga, Grga Čvarak, Eko Sever i Veronika trgovina koje nude proizvode domaćih OPG kakve ne mogu pronaći u supermarketima. Poseban slučaj je mandarina koja je zbog ukrajinske krize i političkog sukoba EU i Rusije postala problem za domaće proizvođače jer su izgubili veliko izvozno tržište. Domaće trgovine ponovno nisu reagirale u interesu proizvođača, a niti domaća potrošnja nije tolika da može apsorbirati toliko povećanje potrošnje samih mandarina koliko je bilo na lageru.

Rješenje se ukazalo u drastičnom obraćanju domaćoj potrošačkoj internet populaciji, gdje je u samo nekoliko sati skupljeno tisuće Facebook lajkova za inicijativu “Neretvanske mandarine na vaš kućni prag po 3 kn izravno od proizvođača“, koju je pokrenula internet trgovina hrane Finoteka. Sama akcija je u početku izazvala snažan interes, jer su domaći kupci voljni podržati domaće proizvođače, kada im se pruži prilika za to. Na žalost, propust je što od samoga početka nije bilo transparentno tko organizira akciju, tko stoji iza Facebook akcije, što je naknadno kod ljudi izazvalo određeni negativan osjećaj. Naravno, većina proizvođača nije kadra zbog vremena ili resursa, ili nije poduzetna služiti se internetom kao sredstvom promocije svojih proizvoda, to sve stoji, ipak, entuzijazam je bio vrlo snažan jer su ljudi vjerovali da su se vapajem obratili sami proizvođači. Nada kod potrošača je bila u tome da će domaća hrana postati lakše dostupna, znači i cijenom i ponudom.

Moje nade tu ostaju, kao i ona da ćemo čim je to prije moguće, imati PDV na hranu manji od 10% ili minimalnih 5%, jer nema smisla da robu od krucijalnog značenja za zdravlje populacije plaćamo ekstra porezom. Ta roba je cjelovita, prirodna, domaća hrana. Sasvim je dovoljna konkurencija nutritivno loših a jeftinih proizvoda koji su svuda dostupni, nameću se silnim novcima od reklama i hrpom aditiva kojima se žele utisnuti u naše hladnjake, police i smočnice. Smatram da bi to trebala biti stvar prioriteta javnog zdravstva, kao i nadstranački konsenzus. Ali, realnost je, naravno, ponešme drugačija.

Javno zdravstvo

Kada smo već kod javnog zdravstva, pokrenuta je akcija predstavljanja nacionalnog programa “Živjeti zdravo“, je imala pristojan prostor u medijima. Podržao sam tu akciju, i nadam se da će ostvariti svoje programske ciljeve. Upitnici i izazovi koji se pred nju postavljaju od samog početka mislim da bi mogli biti teška prepreka, pa je racionalna podrška svih struka uključenih u pitanje zdravlja važna. Ipak, živimo u zemlji u kojoj BDP nesmiljeno pada već dugi niz godina, slabeće ekonomske moći i odljeva medicinske struke, koju čekaju teški napori u vraćanju na prethodno dosegnute standarde života.

Europsko deklarativno stezanje

Nove deklaracije hrane. Nakon uvođenja ograničavajuće legislative za dodatke prehrani i biljne preparate neslavnim člancima 13 i 14, EU uvodi novu prehrambenu deklaraciju. Uz određene dobre strane, poput navođenja alergena, standardizacije veličine fonta i čitljivosti teksta, tu je zatvaranje (closed) popisa sastojaka, sve ostalo prebacuje se na neki način na zdravstvene i prehrambene tvrdnje. Ukupno gledano, ne znam da li više zabrinjava ono čega nema na deklaraciji (trans masti, izgleda, ne postoje kao problem u EU) ili nejasnoća namjere novih pravila. Gledajući primjenu prethodnih direktiva u praksi, postavlja se određena sumnja u smisao novog vježbanja krutosti i zamagljivanja smisla deklaracije, koja treba dati jasan i pregledan nutritivni uvid u sastav proizvoda za potrošača i stručnjaka koji se njome bavi. Nije da zagovaram fleksibilnu i anarhističku prehrambenu deklaraciju, na kojoj svatko može pisati što ga volja (recimo, očvrsnute ili hidrogenirane ili hidrogenizirane ili otvrdnute masnoće/masti/ulja), ali deklaracija u današnje vrijeme treba pružiti dovoljno informacija za ocjenu koliko može podmiriti važne sastojke (omega 3, recimo) te koliko sadrži onih potencijalno rizičnih (kolesterol, trans masti, natrij) na jednom mjestu, ne na kompliciran način koji zahtijeva stručnu pomoć za razumijevanje.

Meanwhile, USDA Nutrition label doživljava promjene nakon 20 godina, najavljujući uvođenje kalija i vitamina D na deklaraciju, izražavajući tako praćenje s vremenom i znanstvenim spoznajama. Trans mastima koje ostaju, čini se s razlogom ili unatoč, ovisno s kojeg kontinenta gledamo.

Ulja

2014. se pokazala kao dobra godina za ponudu ulja na našem tržištu, prije svega zahvaljujući konačnoj afirmaciji konopljinog ulja na tržištu. Svoje mjesto uz taj pojačan interes zasluženo dobivaju i laneno te kokosovo ulje. Nadam se jačanju ponude i boljim, prihvatljivijim cijenama. Za maslinovo ulje je ovo bila katastrofalna godina zbog pošasti nametnika, i možda ta činjenica otvori prostora za jačanje alternative ponude. Jer, kada govorimo o konzumaciji ulja i masti, nije mjerilo “ili-ili”, nego “i-i”. Poanta je u raznolikosti i dovoljnoj širini izbora različitih ulja i masti, ne isključivosti i jednoličnom izboru samo jednog ulja.

Ugljikohidrati u dinamici

Protekla godina donijela je novosti u ponudi ugljikohidrata. Nekoliko je proizvođača plasiralo svoj integralni keks, uvodeći (na žalost, kasno i nakon niza bijelih godina zapostavljanja) cjelovite žitarice kao zdravi adut u svoj asortiman. Žalosno je da su neki proizvođači prihvatili trend cjelovitosti i lišavanja zdravlju neželjenih sastojaka, ali uz zadršku da 100% naprave takav proizvod već poluproizvod. Čemu napraviti proizvod koji uz cjelovite žitarice sadrži hidrogenirane masti i sladila, te tako “pokvariti” sastav. Takav pristup pokazuje nedostatke odnosno zaostajanje za suvremenim cjelovitim konceptom zdravlja koji postaje standard u svjetskoj proizvodnji danas. Kada se radi proizvod koji preferira nositi imidž zdravoga, ili poboljšanog sastava za zdravlje, onda on naprosto ne može biti napola realiziran. Ili su svi sastojci proizvoda složeni tako da budu nutricionistički prihvatljivi, ili nisu. Ta praksa još uvijek je živa, i žalosti svaki put kad je vidim u primjeni. Moja poruka je – čitajte deklaracije i razlikujte ono što se želi prodati pod zdravo od onoga što je samo po reklami zavodljivo i želi se činiti takvo.

Gladni i neishranjeni

Jesmo li doista gladno društvo?

Već jučer su mediji prenijeli dio političkog obračuna iz Sabornice, gdje su se neštedimice pokačili vlast i oporba. Niski udarci, podvale i različite verbalne gadljivosti nisu novo u ovdašnjem političkom životu. Međutim, kada se dotaknu pitanja hrane u kontekstu siromaštva koje je mjera uspješnosti neke vlasti, onda stvari postaju ozbiljne i ne mogu biti blato kojim se nabacuje. Dostojanstvo ljudi u bijedi je dragocjena stvar, tako lako političari posegnu za njom u namjeri da je zlorabe, a borba sa siromaštvom i vlastitom egzistencijom dovoljno su teški i bez toga da tu još i oportuni političari upregnu i hoće podjarmiti za svoje ciljeve. U najmanju je ruku neprimjereno čovjeku s plaćom i privilegijama saborskog zastupnika govoriti i samo prazno govoriti u ime onih koji nemaju takve privilegije i prava, a da taj govor ima za cilj umanjiti vrijednost protivničke političke opcije.

Također nije dobro slušati od premijera da, makar i u kontekstu odgovora na provokaciju, govori kako o gladi u ovoj zemlji ne treba govoriti. Jer pitanje gladi ovdje je sve samo nije riješeno. One organske gladi, osnovne, životne, egzistencijalne gladi za hranom, jelom i pićem. Da, imamo pučke kuhinje, ali nisu svima dostupne. Imamo i socijalnu skrb, pa nisu svi socijalno egzistencijalno zbrinuti. Imamo zakone za one ugrožene i hendikepirane, inkluzija treba biti na djelu a ne isključivanje, ali opet imamo onih kojima treba inkluzija, koji jesu isključeni.

Sad, prehrana, glad, siromaštvo. To su pitanja za cijelo društvo, ne samo za birane političke zastupnike. Kada političari govore o prehrani, onda smo tu na nejasnom teritoriju značenja. Kako bi odijelili, trunili, raščlanili žito od kukolja, da metaforu do kraja upotrijebimo, valja razlikovati stvarne činjenice od političke igre.

Yes, man

Slažem se i potpisujem ovaj dio premijerove izjave:

“…glavni problem je kao i u drugim državama obilje loše hrane, obilje kalorične hrane, obilje dostupne hrane.”

Kao rješenje, može se primijeniti na koristan način fiskalna politika. Pozvao sam prije tri godine (i još uvijek pozivam) na smanjenje PDV-a na hranu, konkretno na voće i povrće. Tada bi hranjiva i kalorično neopterećena hrana postala dostupna, ili bi se barem otvorio prostor za takvo nešto. Ni to nije moguće preko noći, ali možemo li se svi složiti oko toga? Koliko vremena nam treba da to provedemo u stvarnost?

No, man ..

Ne slažem se s ovim dijelom:

“Prema tome, nemojmo govoriti da danas ljudi u Hrvatskoj gladuju. ”

Zapravo, mislim da je ono što nam treba suprotno. Hajdemo govoriti o pitanju da li ljudi danas u Hrvatskoj gladuju, hajdemo govoriti o onome čega su zapravo gladni, u prehrambenom kontekstu: malnutricija kompletnih proteina, vitamina, minerala, “omega” esencijalnih masti, integralnih namirnica, fitokemikalija. Hoće li to Vlada, Sabor, oporba, političke stranke ili referendum riješiti? Hoćemo li čekati Ministarstvo (kojegod – wassever) ili lokalnu vlast da to riješi?

Subdeficit, partikularni deficit i kronični deficit bilo koje od 70 esencijalnih hranjivih tvari je poguban na dugi rok za bilo koju populaciju. Uravnotežena i raznolika prehrana (i kompletna i redovita i umjerena) u suprotnom ostaje kao loš vic na deklaracijama dodataka prehrani, a recepti za lijekove i troškove računa bave se realnim, groznim posljedicama.
Možemo se smijati političarima danas (ovim i onim), ali što ćemo kupiti/uzgojiti/dobiti sutra ne ovisi o njima nego o našem izboru.

Danas sam ujutro vidio rukom napisan papir na kojem je stajala obavijest o prodaji neretvanskih mandarina u našem kvartu. Moj izbor je bio odmah kupiti kašetu. To je količina od 10 kg, po cijeni od 3 kn za kilogram. Novac ravno u ruke proizvođača, svježe, domaće mandarine u ruke potrošača. Prodali su pun kombi. Sve. Nema puno takvih trenutaka, li čovjek je sretan i zadovoljan kada svjedoči takvom nečemu i može sudjelovati.

I o tome je ovdje riječ, o djelovanju o akciji, u punoj društvenoj širini. Više dobrih djela, više korisne akcije za goruće probleme, da bi se o njima čim prije prestalo pričati.

Vijest objavljena na T-portal.hr 13.11.2014.